Prije nekoliko godina napisala sam tekst o bojama. Tada sam pisala o tome koliko boja utječe na prostor, raspoloženje i način na koji ga doživljavamo. Danas bih svemu tome dodala još nešto.
Boje se ne treba bojati.
Možda zato što nikada nisam vjerovala da dobar interijer mora biti tih da bi bio elegantan. Volim boju. U interijerima, na slikama, u detaljima. Volim kada prostoru da karakter, kada nešto naglasi, kada iznenadi. Ponekad je dovoljna samo jedna. Ponekad ih treba puno više.
Ali ne koristim boju zato da bi prostor bio šaren. Koristim je da bih stvorila osjećaj.
Boja nije dekoracija
Za mene boja nikada ne dolazi na kraju, kao pitanje: „A koju ćemo boju zida?“
Ona je dio cijele priče prostora. Povezana je sa svjetlom, materijalima, umjetnošću, namještajem i ljudima koji će u tom prostoru živjeti.
Ista plava neće izgledati jednako u prostoru okrenutom prema sjeveru i onome prepunom mediteranskog sunca. Tamna boja neće nužno smanjiti prostor. Bijela ga neće automatski učiniti većim. A neutralan interijer nije nužno miran samo zato što je neutralan.
Zato me pravila o bojama nikada nisu posebno zanimala. Zanima me što boja napravi prostoru.

S godinama sve više vjerujem osjećaju
Nakon godina prakse sve više vjerujem vlastitom osjećaju. Onom trenutku u želucu koji mi kaže da je sve sjelo na svoje mjesto.
Ne moram uvijek znati objasniti zašto baš ta boja, zašto baš taj ton ili zašto prostoru treba nešto neočekivano. Naravno da iza svake odluke stoje iskustvo, znanje, svjetlo, proporcije, materijali i sve ono što sam godinama učila kroz rad. Ali na kraju ipak dođe taj trenutak. Pogledam prostor i jednostavno znam.
Ako traži boju, dat ću mu je.
Ako traži mir, ostavit ću ga mirnim.
Ako mu treba nešto potpuno neočekivano — još bolje.
Jer najzanimljiviji prostori za mene nisu oni u kojima je sve savršeno usklađeno. To su oni u kojima postoji nešto zbog čega zastaneš. Nešto što možda nisi očekivao.

A onda su došle slike
Slikarstvo mi je otvorilo još jedan način razmišljanja o boji.
Na platnu nema klijenta koji će pitati je li nešto previše. Nema tlocrta, funkcije ni postojećeg prostora kojem se treba prilagoditi. Ostajemo samo boja i ja.
I upravo sam kroz slikanje shvatila koliko boja može biti instinktivna.
Nekada krenem s jednom idejom, a završim potpuno negdje drugdje. Dodam boju koju nisam planirala. Prekrijem onu za koju sam bila sigurna da će ostati. Napravim novi sloj. Pa još jedan.
I čekam trenutak kada osjetim da je dovoljno. Taj osjećaj sve više prenosim i u interijere.

Ne mora vam se svidjeti svaka boja. I ne mora svaki prostor imati boju. Ali mislim da je šteta odreći je se samo zato što se bojimo da ćemo pogriješiti.
Dom ne mora izgledati kao fotografija koju smo već negdje vidjeli. Trebao bi izgledati kao ljudi koji u njemu žive.
Nekome će to biti bijela, drvo i nekoliko mirnih tonova. Nekome tamnozelena blagovaonica. Nekome žuta fotelja. Nekome ogromna slika prepuna boja. Sve je dobro ako je iskreno.
Jer nakon svih ovih godina i dalje vjerujem u ono o čemu sam pisala u svom prvom tekstu o bojama. Samo bih danas bila malo odlučnija.
Ne bojim se boja.
Bojala bih se prostora koji ne izazivabaš nikakav osjećaj.
Još iz dnevnika
Kontakt
Stvorimo neštošto ostaje.
Svaki projekt počinje razgovorom.
Veselim se tvojoj priči.







